Slike ljudi u prirodi
Dating > Slike ljudi u prirodi
Click here: ※ Slike ljudi u prirodi ※ ♥ Slike ljudi u prirodi
Vodi nas do oveće, sad prazne, rupe, veličine jezerceta. Ovo je rijetko mjesto gdje možete dovesti stotinu ljudi i bubnjati, pjevati, a nikome ne smetati. Namibija ima i puno nedostataka, a Majda navodi: nefunkcioniranje institucija, nedostatak kulturnih događaja u gradu nema svirki, koncerata, predstava , stopa kriminala u glavnom gradu je izrazito visoka, nepostojanje javnog prijevoza ako nemaš automobil, ne možeš nikamo i život usred ničega. Taj unutrašnji sat povezan je sa suncem, te ritmom budnosti i spavanja. Mala grupa je imala oko 30-50 članova, srednja oko 100-200 članova, a velika od 500 do 2500 članova. Boravak na suncu smanjuje rizik od dijabetesa, autoimunih bolesti, multiple skleroze i srčanih bolesti. Taj unutarnji sat povezan je sa suncem, te ritmom budnosti i spavanja. Većini ljudi engleski nije prvi strani jezik, ali svi ga razumiju i koriste. Izlaganje jutarnjim zrakama sunca vraća normalne cikluse spavanja, a već samo nekoliko sati provedenih u prirodi pomoći će vam u stabiliziranju sna.
Autor: Ljubica Šaran Povezanost ljudi s prirodom je zapisana u našim genima, na žalost zbog genetičkih mutacija koje su uvjetovale stvaranje psihopatije, ljudska bića se sve više ponašaju poput virusa, uništavajući pri tome i prirodne resurse od kojih su ovisni. U zadnjih nekoliko stotina godina dogodila se stanovita industrijska eksplozija koja je dodatno otuđila ljude od prirode, stvorili su se urbani centri koji broje na desetke milijuna ljudi, izrodile su se nove generacije ovisne o modernim sredstvima komunikacije, smećastoj hrani, konzumerizmu, reklamama i posvemašnjem ispiranju mozga. U tom sveopćem ludilu nemali broj ljudi želi pobjeći u osamu i sanja o vlastitom domu u divljini ili životu u što manjem selu. Što mislite o životu u prirodi, bi li to bio bijeg od stvarnosti ili potreba za mirom i normalnim životnim tempom? Takvo što je jako teško ispoštovati jer iziskuje ogromnu količinu energije i rad na sebi koji traje cijeli život. Tradicionalni tragači za samospoznajom su sebe dodatno onemogućavali treningom ili napretkom samo jednog dijela sebe. Ovaj poduži uvod je i te kako važan jer nam opisuje zbog čega mnogi ljudi koji se odluče na život u prirodi na koncu ne uspiju pronaći svoju sreću. Bijeg od stvarnosti nas trenutačno može opustiti, no dugoročno gledano disocijacija je pogubna jer znanje štiti dok ignoriranje šteti pa čak i dovodi u opasnost. Kako se osjećate dok gledate ovaj prizor? Osjećate li nostalgiju za prirodom najbolje rješenje za taj osjećaj je jednostavan odlazak u prirodu. S druge strane, ljudi su, evolucijski gledano, živjeli zahvaljujući prirodi, mi smo njen dio i od nje ovisimo, bez prirode bi bili goli, bosi, žedni i gladni, bez prirode ne bismo preživjeli. Pa ipak moderno krajnje ponerizirano društvo uništava tu istu prirodu i na sve moguće načine pokušava dehumanizirati ljudsko biće primarno s otuđivanjem ljudi od same prirode i s njenin nepoštivanjem. Uništavanjem ruralnih područja, deforestizacijom planete, prljanjem mora, rijeka i jezera, uništavanjem kvalitete tla i zraka, umjetnom radijacijom, genetičkim modifikacijama i drugim zlima, čovjek je sve više nešto drugo, a sve manje humano i osjećajno biće. S toga ne čudi što mnogi ljudi žele pobjeći iz urbanog ludila. Čudesna Dumbarova brojka Znanost tek počinje otkrivati tajne koje je naš mozak jako dobro čuvao. Naime, činjenica je kako je ljudsko biće evoluiralo u manjim grupama u prirodi, te je ljudsko biće pratilo prirodne cikluse. Mi smo ovisni o promjenama u prirodi, naš cirkadijski ritam ovisi o razmjenama noći i dana, razmjenama godišnjih doba, plima i oseka, promjenama tlaka, vlažnosti, temperatura i slično. Antropološki, psihološki i biološki gledano ljudska bića su predodređena za život u manjim mjestima, te mogu uspješno komunicirati s otprilike 150 ljudi. Antropolog Robin Dumbar je otkrio kako ljudi imaju određen kognitivni limit te da taj isti limit određuje najveći broj ljudi s kojim možemo održavati stabilne društvene veze. Taj broj u zavisnosti od centra za dugotrajno pamćenje, karaktera i inteligencije varira između 100 do 250 stabilnih veza, pa ipak čini se kako većina ljudskih bića ugodno može komunicirati s prosjekom od 150 ljudi. Veličina mozga i nabora u moždanoj kori povezana s centrima koji sudjeluju u socijalnim korelacijama je limitirana, ljudsko biće koje komunicira i održava društvene veze s više od 150 ljudi gubi jako puno energije, te mora postavljati rigorozna pravila kako bi iste održavalo. Dunbar objašnjava da to lako možemo provjeriti trebamo samo nabrojati one osobe s kojima bi nam bilo drago popiti piće u kakvom baru i u čijem društvu nam ne bi bilo neugodno, točnije čije društvo nam ne bi izvlačilo energiju i stvaralo stres. Obično je ta brojka puno manja od navedenoga — 150 ljudi označava u mnogočemu naš limit. Naš naborani neokorteks otkriva dobro čuvanu tajnu — tajnu naše socijalne evolucije. Dunbar objašanjava kako broj poznanika može biti mnogo veći no stvar je u mogućnostima ljudi da veze održava stabilnima i homogenima. Socijalni limit ljudskih bića se direktno odražava u funkcijama i relativnoj veličini neokorteksa, ta njegova veličina određuje i s kolikim brojem ljudi možemo ugodno baratati. Kapacitet neokorteksnog procesuiranja određuje i limit interpersonalne komunikacije, a na samoj periferiji neokorteksa je dio koji se bavi vezama s prošlim kolegama, dalekim rođacima, bivšim ljubavima i slično s kojima smo ostali u dobrim odnosima ili s kojima bi se rado sreli. Znanstvenici koji istražuju primate su ustanovili da isti moraju održavati dobre odnose s drugim članovima grupe kako bi zajednica bila uspješna i stabilna, kod primata se to najbolje vidi u zajedničkom ređenju dlake i maženju, kod ljudi su takvi odnosi puno kompliciraniji i odnose se na verbalnu komunikaciju no i brojne apsktraktne pojmove kao na primjer planiranje budućnosti, zajedničke pothvate koji ovise od drugim faktorima ili pak odnose koji su u biti altruistički te ponekad uključuju komunikaciju i suradnju nekoliko generacija. Dunbar je zaključio kako je ljudsko biće predodređeno za život u mjestima do 150 stanovnika, ta čarobna brojka je upisana u našem neokorteksu prije nekih 250. Pripadnici plemena Bušmana iz pustinje Kalahari se dan danas hrane na način kako su se ljudska bića hranila milijunima godina. Plemenske zajednice lovaca skupljača su dan danas najzdravije, a čini se i najsretnije jer grupacije ne prelaze čarobnu Dumbarovu brojku. Ovaj znanstvenik je također otkrio kako varijacije u toj brojci otkrivaju još jednu interesantnu stvar, naime lovci skupljači su milenijima živjeli u malenim grupama sastavljenih od najbližih rođaka i njihovih izabranika — ta najmanja grupa je bila nukleus ljudskog života. Nakon toga postojala je srednja grupa koja je određivala relativne daljnje srodnike s kojima se osnovna grupa susretala s vremena na vrijeme. I na koncu postojala je velika grupa koja bi se mogla objasniti s osjećajem plemenske pripadnosti i života po zajedničkim standardima i tradicijama. Mala grupa je imala oko 30-50 članova, srednja oko 100-200 članova, a velika od 500 do 2500 članova. Dunbar je istraživanjem današnjih lovaca i skupljača otkrio kako oni djeluju i žive po tim evolucijskim standardima. Toliki broj ljudi ima velike mogućnosti da se drži zajedno, da uspješno djeluju zajedno te da se zajednički bore s nedaćama. Dunbar je također zaključio kako su takve grupe psihološki bliske, dok grupe koje prelaze taj limit postaju sve raspršenije i nekoherentnije. San ili bijeg od stvarnosti? Selo, a ne grad U Hrvatskoj smo svjedoci uništavanja sela i samostalnih obiteljskih imanja, svjesni smo uništavanja tradicija i vrijednih društvenih vještina, uništavanja starih sorti voća, povrća, žitarica i stoke, raseljavanja mladih koji idu trbuhom za kruhom, umiranja starih koji su znali koliko je priroda važna i koliko je povezanost s prirodom važna. Milenijalci pokazuju poseban prezir prema svemu što nije iz grada ili u gradu, pa ipak daleko od gradova priroda čini čuda. Naime činjenica je kako naš mozak radi potpuno drugačije u prirodi, sa stresom se najbolje nosimo u prirodi, u prirodi lakše učimo, bolje pamtimo, zdaviji smo i dulje živimo. Orang Laut — morski nomadi žive u malim grupicama na moru te su jedni od najsretnijih ljudi na planeti. Robert Ulrich je napravio za mjerenje aktivnosti mozga u opuštenom okruženju kod zdravih, odraslih osoba. Njegov tim je otkrio da scene prirodnog krajolika povezane s povećanom proizvodnjom , neurotransmitera zaduženoga za osjećaj dobrostanja i sreće. Farmaceutskoj industriji je, naravno u interesu, da stvori famu da su svi antidepresivni lijekovi napravljeni tako da rade na povećanju dostupnosti serotonina za uporabu u komunikaciji živčanih stanica što možete provjeriti vrlo lako ako malo prostudirate stranice koje propagiraju antidepresive kao jedan od načina povećanja serotonina. Mnogi drugi suvremeni znanstvenici su koristili Ulrichovo pionirsko testiranje kao temelj daljnih istraživanja: U , starije osobe u stambenoj skrbi centra u Teksasu bavile su se istim mentalnim aktivnostima u dva konteksta — jednom u okruženju vrta i drugo u zatvorenoj učionici. Sudionici su pokazali da proizvode niže razine hormona stresa kortizola dok borave u vrtu. Prisutnost biljaka u sobi, osobito cvjetnica, može poboljšati oporavak od emocionalnog stresa, brzo vraćaju aktivnosti mozga u normalu, otkrili su. Mozak prije i nakon šetnje u prirodi. U je otkriveno kako mozak rješava puno bolje različite vrste testova nakon samo 20 minuta šetnje, po mogućnosti kroz prirodu. Slika koju vidite pokazuje ogromnu razliku u aktiviranim djelovima mozga kod onih koji su mirno sjedili prije testa i kod onih koji su se šetali. Istraživanje skupine iz Tajvana izvještava da su prizori seoskog imanja povezana s većom aktivnošću alfa-valova, osobito u desnom dijelu mozga koji je povezan s kreativnošću. Šumske scene i prirodne scene vode potiču aktivnost alfa-valova i smanjuju broj otkucaja srca. Obrnuto, povećanje mišićne napetosti je povezana s gradskim scenama. Među brojnim razlozima za očuvanje onoga što je ostalo od naših šuma, mentalni aspekti stoje na vrhu ljestvice. Miyazaki je otkrio niže razine stresa hormona kortizola u ispitanika nakon što su šetali šumom, u usporedbi s onima koji su šetali u kontroliranom okruženju laboratorija. Od tada su sveučilišta i vladini znanstvenici iz Japana surađivali na detaljnim istraživanjima, uključujući projekte za procjenu fizioloških pokazatelja, dok ispitanici provode vrijeme među drvećem. Ove studije su potvrdile da vrijeme potrošeno u okruženju šuma može smanjiti psihološki stres, depresivne simptome i neprijateljstvo, dok u isto vrijeme poboljšava san, i povećava vitalnosti i osjećaj živosti. Te promjene odgovaraju objektivnim rezultatima iskazanim u gotovo desetak studija — da vrijeme provedeno među drvećem i cvijećem snižava krvni tlak, stopu pulsa i razinu kortizola. Mali morski dupin — dječak iz plemena Mokena pod morem. Ulrich objavio je u prestižnom časopisu Science, u kojoj je dao na pregled dokumentaciju o odraslima koji su bili podvrgnuti operaciji žuči u istoj bolnici. Jedina velika razlika između pacijenata je soba u kojoj su boravili kako bi se oporavili. Sobe na jednoj strani u bolnici imale su prozore s pogledom na mini-šume, dok su sobe na drugoj strani ponudile radikalno drugačiji vidik — crvene cigle. Rezultati su bili vrlo dramatični: Oni koji su imali otvoreni pogled na stabla imali su značajno kraći oporavak u bolnici, manje postoperativnih pritužbi, te su bili u mogućnosti upravljati svojim bolom umjesto korištenja narkotika. I druge studije su potvrdile Ulrichove pronalaske. Među njima: Istraživanje objavljeno 2008. U našem psihopatski uređenom društvu sve je podređeno radu kako bi zaradili novac koji nam služi kako bi preživjeli. Osmosatni radni dan s prepuno drugih obveza oko djece ne dozvoljavaju nam puno praznog prostora za boravak u prirodi. No, imamo za vaš utješnu vijest — čak i slike prirode pomažu svim gore navedenim korisnostima za naše zdravlje. Kritičari ovih tvrdnji su predložili da ispitanici koji su izvijestili poboljšano raspoloženje dok gledaju prizore prirode samo postavljaju okvire koji ispunjavaju očekivanja. Te su stoga znanstvenici napravili objektivni test koji im je dao mogućnost proučavanja mozga i analiziranja dok je fokusiran na prirodu. U 1990-im, znanstvenici u Kaliforniji su uspjeli uz pomoć funkcionalne magnetske rezonance fMRI , i sofisticiranog upravljanja mozgom — tehnikom zamišljanja poboljšali raspoloženje ispitanika. Njihovi rezultati su pokazali da slike prirode bude dio mozga koji je bogat opioidnim receptorima. Ovi receptori se povezuju s moždanim stanicama unutar sustava nagrađivanja dopaminom i nose potencijal izazivanja osjećaja blagostanja, dobrog raspoloženja i doslovno nas tjeraju na pozitivno ponašanje. To je bio nevjerojatan nalaz koji otkriva da je priroda kao kap morfija za mozak. Iako najpoznatiji po sprečavanju boli, mogu učiniti mnogo više. Kad se aktiviraju ti receptori, ljudi nemaju potrebu za isticanjem već suosjećanjem, razumijevanjem i tolerancijom te stoga imaju veću vjerojatnost formiranja emocionalnih veza te imaju tendenciju življenja s manje negativnih sjećanja. Razmislite malo o činjenicama koje smo vam predstavili, ako se znanje aplicira tada predstavlja zaštitu. Osim toga dovoljno je da se zapitamo tko nas želi odvojiti od prirode, tko nas baca u gužve, tko nas tjera na golemu količinu nevažnih podataka i nebrojene prijatelje, poznanike i kolege. Želja za bijegom u prirodu i za komunikacijom s relativno malim brojem ljudi je zapisana u našim genima, tako je ožičen naš mozak. Mi možemo životariti daleko od sebe i prirode ili možemo promijeniti naša stanovišta, proširiti vidokruge i promijeniti život iz korijena kako bismo u njemu konačno uživali. Možemo pobjeći u prirodu ali ne možemo pobjeći od svijeta u kojem živimo. Autorska prava© Matrix World 2011. Strogo je zabranjeno kopiranje, raspačavanje, ponovno objavljivanje ili izmjena bilo kakvog materijala koji se nalazi na blogu Matrix World bez prethodnog pisanog odobrenja dobivenog od uredništva Matrix World.
Last updated
